Kako svakodnevno živjeti s tugom i gubitkom ili ovladavanje životom na vrhu brda bez znakova života

Tuga i gubitak neizbježni su dijelovi ljudskog iskustva. Bilo da se radi o smrti voljene osobe, kraju značajne veze, gubitku kućnog ljubimca, gubitku željenog sna, kirurškom zahvatu u kojem su nam odstranili organ ili dio tijela, gubitku slobode, gubitku uzora ili ideala ili …, bol tuge zbog gubitka može biti ogromna. Osjećamo se poput osobe koja se nalazi na vrhu brda, prošla i doživjela je svu ljepotu šumskog i prirodnog krajolika, a sada se nalazi na predjelu gdje nema života, sve je kamen i stijene, sve je nepregledno, bezlično i tužno!

Tuga ili žalost je unutarnji emocionalni odgovor na gubitak nečega što smo imali i sada više nemamo. To je prirodan i neophodan proces koji nam omogućuje da se pomirimo sa stvarnošću našeg gubitka i prilagodimo životu bez onoga koga smo izgubili. Tuga je duboko osobna i svatko je doživljava na svoj jedinstven način, bez vremenskog okvira ili „pravog“ načina tugovanja. Kada smo na vrhu brda gdje boravi samo goli kamen i stijene, a još uvijek se sjećamo krajolika kojim smo prolazili u prošlosti, mogu reći kako tuga ili žalost obuhvaćaju nekoliko faza kroz koje moramo proći. Ne postoji vremensko ograničenje i samo o nama ovisi koliko će bol, tuga i žalovanje trajati. Prva faza u kojoj se iznenada nađemo je stanje šoka u kojem osjećamo nevjericu, ljutnju, bol i negiranje onoga što se dogodilo. Tada ulazimo u fazu bunta, protesta, ljutnje na sve i svakoga. Mislimo kako je život nepravedan samo prema nama, kako se samo nama dešavaju takvi gubitci i što smo mi to sve činili pa nam se tako vraća. Ovakva razmišljanja donose još više „golog kamenja“, udaraca na velike „stijene“ i ulazimo u fazu boli koju obilježava stanje očaja. Postavljamo pitanja koja nemaju odgovore i sve više i više se mučimo mračnim pesimizmom. Gubimo samopouzdanje, ranjavamo sebe i sve više i više osjećamo bezizlaznost situacije. Kada pomislimo da smo na „dnu“ i kako za nas više nema izlaza i kada smo se toliko umorili od samouništenja ulazimo u novu fazu koja se zove prihvaćanje. Ono u sebi sadrži osjećaj mira prema događaju koji se dogodio. Tek tada možemo početi doživljavati okolinu i jednog trenutka samo shvatimo kako osim kamenja i grubih, čvrstih stijena postoji i drvo, cvijet, miris, trava …  Izgubio se osjećaj nesreće. Počinje uključivanje u život, odlučivanje i činjenje po donesenim odlukama.

Kada se želi pomoći osobama koje žaluju i onima kod kojih su svi životni prostori ispunjeni tugom tada je bitno da pružanje podrške bude praktično i pušteno na slobodan izbor osobi koja žaluje. Ako se odlučite i želite biti podrška tada je potrebno slušati osobu sa suosjećanjem. Slušati, slušati i slušati. U tim procesima slušanja postajemo dio te osobe, dio njezina života i ona osjeća kako prema njoj nemamo osjećaj kritike, osude, moraliziranja i davanja savjeta. Ne zahtijevamo da nas mora poslušati, želimo samo slušati. Pomažemo joj da pričanjem počne čuti samu sebe, da počne razmišljati o sebi i krene putem na kojem ne zna što je sve čeka.

Želim spomenuti kako djeluje gubitak na tugujuću osobu:

* Gubitak pokreće niz intenzivnih emocija, uključujući tugu, ljutnju, krivnju, zbunjenost i očaj. Ove emocije mogu varirati i doživljavati se u valovima te su često praćene osjećajem praznine i žudnje za onim što više nije tu. Sve nabrojeno prati emocionalni nemir.

* Tuga može imati dubok utjecaj na naše fizičko i mentalno zdravlje. Može se manifestirati kao umor, promjene u apetitu ili poremećenom spavanju, poteškoće s koncentracijom i povećana osjetljivost na stres ili bolest.

* Tuga može opteretiti odnose jer se tugujuće osobe mogu povući ili teško izraziti svoje osjećaje. To može stvoriti osjećaj izolacije jer drugi ne razumiju dubinu tuge ili ne znaju kako pružiti podršku.

Kako se nositi s tugom i gubitkom:

* Dopustite sebi i tugujte. Priznajte sebi kako se osjećate i poštujte svoje emocije. Dajte sebi dopuštenje da tugujete na svoj način i svojim tempom. Izbjegavajte potiskivanje ili minimiziranje svojih osjećaja jer su oni bitan dio procesa ozdravljenja.

* Potražite podršku i okružite se mrežom podrške koju čine prijatelji, obitelj ili grupe podrške sastavljene od osoba koje su doživjele slična iskustva. Lakše se penjati na stjenoviti vrh s onima koji razumiju nego sam, samcat. Podijelite svoje osjećaje i iskustva s osobama od povjerenja koje mogu pružiti empatiju, utjehu i „uho“ za slušanje.

* Postavite sebi prioritet i brinite o sebi tijekom procesa tugovanja. Uključite se u aktivnosti koje njeguju vaše fizičko, emocionalno i duhovno tijelo poput vježbanja, pravilne prehrane, plivanja, prakticiranja joge, Autogenog treninga, molitve …

* Pronađite zdrave načine za izražavanje svojih emocija i misli. Razmislite o uključivanju svoje kreativnosti u svakodnevni život. Stvaranje i provođenje kreativnosti ili uključivanje u kreativne aktivnosti omogućuju kanaliziranje i procesuiranje svojih osjećaja na konstruktivan način.

* Ako tuga postane ogromna ili značajno utječe na vašu sposobnost funkcioniranja razmislite o traženju stručne pomoći. Savjetovanje o tugovanju ili terapija mogu pružiti prostor podrške za snalaženje u složenosti gubitka i razvijanje nekih drugih oblika suočavanja s tugom i gubitkom.

* Vježbajte suosjećanje i budite nježni i strpljivi sa sobom tijekom cijelog procesa ozdravljenja. Dopustite sebi proživljavanje niza emocija koje se javljaju i vježbajte suosjećanje u trenucima boli i ranjivosti.

* Pokušajte pronaći smisao u svom gubitku. To može uključivati sudjelovanje u aktivnostima kojima se poštuje sjećanje na ono što ili koga ste izgubili na način da pomažete onima koji su doživjeli iskustvo kao vi. Povezivanje s drugima pruža osjećaj razumijevanja i zajedničke podrške.

* Dok napredujete, razmislite o preoblikovanju vašeg gubitka kao priliku za osobni rast i transformaciju. Prihvatite ideju da, iako ne možete promijeniti ono što se dogodilo, imate moć oblikovati svoju budućnost i pronaći nove putove smisla i svrhe ka novom vrhu.

* Za spuštanje sa stjenovitog vrha i izlazak iz tuge potrebno je vrijeme, a proces nije linearan. Budite strpljivi sa sobom i dopustite sebi i tugujte svojim tempom i načinom. Prihvatite kako će biti dobrih i loših dana i poštujte putovanje iscjeljenja i osobnog rasta.

Tuga i gubitak univerzalna su iskustva koja duboko utječu na naše živote. Iako se bol može činiti zahtjevnom, bolnom i teškom možete se kretati složenim terenom gubitka i pronaći iscjeljenje i vjeru u svoje snage i sposobnosti usred kamenja i stijena. Upamtite, niste sami na ovom putovanju i uz vrijeme, suosjećanje i podršku prema sebi možete pronaći snagu, otpornost i obnovljeni osjećaj svrhe tražeći novi vrh kojeg karakterizira drugačiji život. Krenite tim putem i sretno!