Opsesivno kompulzivni poremećaj ili tamni oblak iz kojeg padaju teške kapi okupiranosti, okrivljavanja, anksioznosti, strahova, patnje i krivnje

Opsesivno kompulzivni poremećaj (OKP) je kronični psihološki poremećaj karakteriziran ponavljajućim opsesijama i/ili kompulzivnim radnjama koje čovjeku otežavaju normalno svakodnevno funkcioniranje, a ujedno mu stvaraju prolazno olakšanje koje nastupa ponavljanjem radnji. Ovaj poremećaj se najčešće javlja kao reakcija na visoko stresne životne događaje npr. gubitak posla, gubitak bliske osobe, trudnoća, porođaj itd.

U odrasloj dobi muškarci i žene podjednako su zahvaćeni poremećajem, dok se u adolescenciji češće javlja kod dječaka. Obično se javlja u dobi od 20 godina, s učestalošću u populaciji od 2 do 3 posto. Opsesije i kompulzije, odnosno opsesivne misli i ponavljajuće radnje, mogu se javiti u različitom stupnju kod većine pojedinaca. Zdravi ljudi takvim mislima i radnjama ne pridaju mnogo pozornosti dok osobe s dijagnosticiranim OKP-om zbog takvih misli doživljavaju anksioznost vrlo visokog intenziteta. Poklanjajući im veću pažnju, imaju puno veću potrebu raditi kompulzije (radnje) kako bi se riješili tog neugodnog osjećaja.

Osim opsesivno kompulzivnog poremećaja postoji i opsesivno kompulzivni poremećaj ličnosti. Iako postoje sličnosti, ova dva poremećaja se mogu jasno razlikovati. Kod opsesivno kompulzivnog poremećaja ličnosti naglašene su crte ličnosti gdje osoba poklanja preveliku pažnju detaljima i perfekcionizmu, no sklonost takvom ponašanju ne remeti bitno njeno svakodnevno funkcioniranje te se ne razvijaju kompulzivne radnje.

Opsesije se definiraju kao neprikladne, nametljive i ponavljajuće misli, ideje, slike, impulsi koje kod osobe povećavaju razinu uznemirenosti, napetosti ili anksioznosti. Najčešće opsesije su misli koje se uporno nameću, snažna potreba za simetrijom, patološka sumnja, strah od zaraze, bolesti i smrti i seksualne misli.

Kompulzije su ponavljajuće i pretjerane radnje (npr. brojanje, provjeravanje, izbjegavanje, pranje ruku itd.) koje osoba ima snažnu potrebu činiti kako bi smanjila ili uklonila anksioznost ili emocionalnu nelagodu izazvanu opsesijama. Nakon učinjene radnje, osoba osjeća kratkotrajno olakšanje nakon kojeg se ponovno javlja opsesija koja dovodi do ponovljene kompulzije. Tako se stvara začarani krug iz kojeg osoba ne vidi izlaz i osjeća kao da se nalazi ispod tamnog oblaka iz kojeg padaju teške kapi okrivljavanja, anksioznosti, strahova, patnje i krivnje.

Kako bi se osobi najadekvatnije pomoglo, nužno je pronaći uzrok opisanim opsesijama i kompulzijama. Nažalost, konačnog odgovora na to još uvijek nema. Ipak, postoje hipoteze u nastanku ovog poremećaja a to su: poremećaj u neurotransmiterima, genetska predispozicija, psihosocijalni čimbenici te način na koji osoba reagira na okolinu oko sebe. Upravo zbog toga, liječenje OKP-a predstavlja veliki izazov.

Dugogodišnja istraživanja do sada, pokazala su kako postoje djelotvorne metode liječenja iako iste ne dovode do potpunog ozdravljenja. U liječenju ovog poremećaja primjenjuju se lijekovi iz skupine antidepresiva uz psihoterapijske tehnike poput kognitivno-bihevioralne terapije (KBT), Autogenog treninga te različite suportivne grupe koje vode stručnjaci (liječnici, psiholozi, terapeuti ili njegovateljsko osoblje) i grupe koje su osnovale same osobe s OKP-om. KBT se sastoji od psihoedukacije, tehnike disanja (sporo i duboko disanje), kognitivnih te bihevioralnih tehnika. Terapeut educira pacijenta o prisilnim mislima pri čemu pacijent saznaje kako se iste misli ne događaju samo njemu već da je to normalna pojava jer ih svaki čovjek ponekad ima. Terapeut uči pacijenta kako da na drugačiji način koristi svoje misli, kako da izbjegava negativna razmišljanja, a izlaganjem i sprječavanjem odgovora žele se prevenirati njegove motoričke i mentalne kompulzije. Naprimjer, pacijent je uvjeren da ako ne upali i ugasi svjetlo u sobi pet puta za redom da će mu obitelj stradati u automobilskoj nesreći. Terapeut mu predlaže da upali i ugasi svjetlo tri puta i vidi što će se dogoditi. Ako npr. pacijent pati od straha da će se zaraziti pa dolazi do opsesivnog pranja ruku, zamoli ga se da dodirne vrata u nekom javnom prostoru te da nakon toga pokuša ne oprati ruke. Ukoliko izdrži ovu situaciju, tjeskoba će postupno sama nestati, a pacijent dolazi do spoznaje kako mu ne trebaju rituali za rješavanje tjeskobe i uči kako može imati kontrolu nad svojim smetnjama.

Koristeći pozitivan ishod, kod osobe bi trebalo doći do potpunog prestanka izvođenja kompulzivnih radnji. Istraživanja su pokazala kako do 80 posto osoba pozitivno reagira na ovaj tip liječenja, a od neprocjenjive je važnosti svakako podrška obitelji i bliskih osoba.

Uz pomoć Autogenog treninga, osoba koja boluje od opsesivno kompulzivnog poremećaja uči kako umiriti disanje, eliminirati opsesivne misli i usmjeriti pažnju (fokus) na ono što je opušta i veseli. Uči kako osnažiti samu sebe i kako umanjiti osjećaj teških kapi okupiranosti, okrivljavanja, anksioznosti, strahova, patnje i krivnje zbog kojih je osjećala kako gubi sigurnost i samopouzdanje u nošenju sa svakodnevnim životnim okolnostima. Sretno!