Žalovanje ili praznina bez sunca i topline

Žalovanje je normalna faza koja je potrebna kako bismo se oprostili od živuće, a sada umrle osobe. Neophodna je jer se opraštamo i od dijela sebe i svog perioda života koji smo doživjeli i proživjeli provodeći vrijeme s tom osobom.

Kada nam umre draga, voljena osoba, primjerice otac, majka, sestra, brat, suprug ili supruga, baka ili djed…, normalno je prolaziti kroz fazu žalovanja. Spomenuti period je prirodan, svrhovit i prolazi ga svaka psihički zdrava osoba.

Suvremeni način života, trka za vremenom, poslom, kultura koja nam nameće kult vječne mladosti i potrebu za besmrtnosti (u podlozi leži strah od smrti), udaljavaju nas od faze žalovanja. Kroz nju trebamo proći nakon gubitka bliske nam osobe kako bismo zadržali svoje psihičko zdravlje i nastavili živjeti dalje. Postoji jedna poslovica koja kaže kako vrijeme liječi sve rane i možemo reći kako je ona istinita. Vrijeme sigurno čini svoje, ali … Kada izgubimo voljenu osobu vrijeme ne umanjuje bol, ono je element tijekom čijeg prolaska samo naučimo živjeti s tom boli.

Nekada je faza žalovanja trajala do dvije godine i to je bilo prirodno, potrebno i normalno. Danas faza žalovanja traje puno duže i smatra se kako se period žalovanja produžio do četiri godine. Nekada su u nekim krajevima na bdijenjima uz tijelo pokojnog bile žene, tzv. „narikače“ i glasno naricale za pokojnikom. Bilo ih je neugodno čuti, ali njihov običaj ili tradicija imala je svoju funkciju. One su svojim „naricanjem“ pomagale živućim osobama da izraze osjećaje tuge, boli, gubitka, straha … Sva emocionalna popratna stanja žalovanja neometano su izlazila iz čovjekovih dubina osjećajnog svijeta kroz suze, sjećanja, plač ... I to je baš tako trebalo biti.

Danas si suvremeni čovjek teško može dozvoliti fazu žalovanja pokazujući tugu, bol ili suze jer se brzo ili odmah mora vratiti na posao rješavajući svakodnevne izazove. Naučen je kako mora biti čvrst, jak, stabilan i nije baš društveno prihvatljivo pokazivati osjećaje, a pogotovo ne tugu, bol, suze ... Tuga je nažalost postala društveno neprihvatljiva emocija koja je dopuštena samo slabićima i ženama.

A upravo nam tuga i emocionalna bol treba kako bismo prošli kroz proces žalovanja za bliskom osobom. Val tuge i osjećaja nam je potreban i pomaže nam da se oprostimo od bliske osobe koju više u fizičkom svijetu nećemo vidjeti, doživjeti, čuti, dodirnuti ...

Zbog potiskivanja i nepokazivanja tuge, suvremenom čovjeku je potrebno puno više vremena za proživljavanje žalovanja nego što je to bilo u vrijeme kada su ljudi živjeli bliže prirodi i u skladu s prirodnim zakonima.

Međutim, tuga nije jedini osjećaj koji možemo osjećati nakon što nam umre bliska osoba. Ujedno nas mogu preplaviti i osjećaji radosti, entuzijazma, mira i spokoja. Nažalost, najčešće mislimo kako su te emocije i osjećaji neprimjereni novonastaloj situaciji. Potiskujemo sva emocionalna stanja koja se ne ubrajaju u bol, jad i tugu za umrlom osobom. Sva emocionalna stanja poput života imaju svoje amplitude pojavnosti i shvatimo njihovu tajnu. Ona nam tiho, najtišim tonom govori kako se kroz život izmjenjuju dani, mjeseci i godine, identično se izmjenjuju u svakom danu, satu i minuti razne emocije i osjećaji. Naučimo živjeti tu tajnu i prepustimo se svim emocijama. Dopustimo sebi biti i živjeti sa svakim emocionalnim stanjem te omogućimo mu neka prolazi i mijenja se po svojoj životnoj skali. Sve su emocije normalne i dozvolite sebi da osjećate upravo ono što osjećate bez osuđivanja i okrivljavanja sebe.

Kada vam umre bliska osoba, dopustite si sve osjećaje i osvijestite kako su svi ti osjećaji normalni. Plačite kada vam se plače, smijte se kada vam se smije (i zamislite da se bliska osoba koju ste izgubili smije od srca zajedno s vama) i pustite ju da ode, pustite ju da ode tamo gdje samo ona zna da odlazi. Jedino što možete učiniti svaki puta kada se sjetite svoje voljene, a umrle osobe, zahvalite joj s ljubavlju što je bila dio vašeg života i što ste dio puta prošli zajedno. I ne zaboravite joj mentalno poslati poruku kako ju volite i kako bi ona bila ponosna na vas, ponosna na vašoj svjesnosti i zahvalnosti, ponosna … Osjetite zahvalnost i budite ponosni za sva iskustvena blaga koja vam je ostavila za vrijeme zajedničkog života.

Bilo bi dobro zapitati se: Što bi naša bliska osoba sada željela za nas? Sigurno ne bi željela da stanemo u životu i prestanemo živjeti zbog toga što je naša draga osoba umrla. Zbog toga osvijestimo kako trebamo nastaviti živjeti život i to činimo s punim plućima jer naša draga osoba sigurno ne bi napustila fizički svijet da nema vjeru kako mi dalje možemo nastaviti živjeti bez nje. Ona je otišla jer je imala puno povjerenje u nas, naše snage i psihičke i fizičke potencijale s kojima možemo sami bez nje. Naravno, uz sve naše prekrasne i one manje lijepe zajedničke uspomene. „Hvala Ti. Volim Te.“, poručite svaki put vašoj bliskoj osobi koja je fizički napustila ovaj život i bit će vam lakše.

Faza žalovanja je prvenstveno potrebna nama kako bismo se oprostili od bliske nam osobe i naučili živjeti dalje kroz život bez nje. Naša bliska osoba je fizički otišla, ali kada zažmirimo mi nju možemo vidjeti onakvu kakva je ona bila. Možemo se sjetiti naših lijepih zajedničkih trenutaka, ali to ne znači kako nije bilo i onih drugih. Vremenom zaboravljamo teške sukobe, neugodne situacije, a ostaju nam samo lijepe slike i pozitivna sjećanja. To je sve normalno i prirodno! Možemo umrloj osobi u mislima, bez riječi, prenijeti ono što mislimo da smo joj trebali reći.

Općenito, faza žalovanja traje onoliko dugo koliko je u nama ostalo boli za svim onim stvarima koje nismo učinili, izgovorili, pokazali, zahvalili, oprostili … Upravo zbog toga, ovo iskustvo koje nismo ostvarili za vrijeme života s dragom nam osobom iskoristimo i ne činimo više propuste s onima koji su s nama u životu. Trudimo se i ne ostavljajmo za „sutra“ izreći nešto lijepo, pokazati znakove pažnje, divljenja, zahvalnosti, ne zapetljavajmo se u zamjeranja i okrivljavanja drugih, jer … smrt nam je pokazatelj kako sve što zamjeramo i neopraštamo gubi svaku vrijednost i bitnost kada te osobe nema s nama u životu. Zato živimo na način kao da je svaki trenutak zadnji, kako nama tako i drugim osobama. Sretno u životu svakog zadnjeg trenutka!