Jedan, dva, tri... i kreni u nepoznatom smjeru ka promjeni

Jedan, dva, tri... i kreni u nepoznatom smjeru. Ispred tebe je mrak, osvijetljen je samo most koji označava promjenu i rijeka koja predstavlja život koji teče. Ti si izgubljen i ne preostaje ti ništa drugo nego krenuti. Ukopavati se u zemlju vjerujući kako ćeš se ugrijati, nema smisla. Jedino što grije dušu i čovjekovo srce je kretanje, kretanje bez obzira u kojem smjeru krenuo!

Jedan, dva, tri... Udahni duboko. Pogledaj oko sebe. Sve je isto, poznato, sigurno. Svakodnevni ritam života ponavlja se poput pjesme koju si čuo previše puta. Ujutro se budiš na isti način, piješ istu kavu, hodaš istim ulicama, razgovaraš s istim ljudima. Sve je uređeno, predvidivo, ali u tebi raste osjećaj kako nešto nije kako treba.

Možda je to samo prolazna misao, nešto što će nestati ako je ignoriraš. Ali ne nestaje. S vremenom postaje glasnija, upornija. Postavljaš si pitanja: Jesam li zaista sretan? Jesam li tamo gdje želim biti? Je li moj život zaista moj ili samo niz navika koje sam nesvjesno preuzeo?

Javlja se prvi korak zvan sumnja! Dolaze ti, iz te košare sumnje nova i nova pitanja: Što ako pogriješim? Što ako se izgubim? Što ako ono što dolazi nije bolje od ovoga što imam? Sumnja se nakuplja poput oblaka pred oluju, rijeka izgleda mutno, brzo i opasno, a most prijeteće i neprijateljski stoji bez milosti. Sve što vidiš prijeti ti kao da će te zaustaviti. Strah od promjene nije iracionalan – on ima svoje razloge. Promjena znači neizvjesnost, a neizvjesnost znači gubitak kontrole. A kontrola… pa, ona mi daje osjećaj sigurnosti.

Ali sigurnost ne znači sreću. Može značiti samo naviku iz koje ne želiš izaći van. Nije ti još toliko grozno i strašno. Još možeš izdržati u ovoj nepredvidivoj nesreći i nezadovoljstvu. Još možeš!

Dok stojiš pred odlukom shvaćaš kako postoji još veći strah od samog nepoznatog – strah da ćeš ostati zarobljena u istom, nepromijenjenom svijetu. Strah da ćeš jednog dana, puno godina kasnije, shvatiti kako si imao priliku, ali je nikada nisi iskoristio Pitat će te starost gdje ti je bila mladost, tek sada razumiješ staru, jako staru narodnu poslovicu.

Boraveći u sumnji, u prvom koraku ukazuje ti se drugi korak koji se zove odluka. Svjestan si kako promjena ne dolazi sama, kako jedina osoba koja je može početi provoditi si ti sam i to s jednom jedinom odlukom. Odlukom…. Ne možeš čekati, moraš joj krenuti u susret. Osjećaš uzbuđenje pomiješano s panikom koja stvara nova pitanja: Hoće li me ljudi razumjeti? Hoće li mi reći da griješim? Hoću li se jednog dana osvrnuti i poželjeti da se nikada nisam pomaknuo s mjesta?

Ne znam odgovore. Ne znam odgovore na nijedno postavljeno pitanje iz svoje glave. Ali znam jedno – ostanak u istom stanju više nije opcija.

Odluka ne dolazi u trenu. Možda se činilo da je tako, ali ona se zapravo polako oblikovala u meni, korak po korak, misao po misao. Poput sjemena posađenog duboko u tlo, čekala je pravi trenutak da proklija. I sada, taj trenutak je ovdje.

Sam sebi najavljujem novi korak. Korak tri. Korak tri – skok.

Prvi koraci su najteži. Oni su nesigurni, kao kad dijete prvi put pušta ruku roditelja i pokušava samostalno hodati. Stari svijet ostaje iza mene, ali ga ja još uvijek osjećam, osjećam ga poput sjene koja me prati, uporno i dosljedno. Kao da mi govori kako i ja trebam tako koračati, korak po korak, uporno i dosljedno!

Na početku puta sve izgleda kaotično. Kao da više ne znam gdje pripadam. Osjećam se izgubljeno, nespretno, kao stranac u vlastitom životu, kao osoba koja ispituje u mraku i ne vidi kojim će putem krenuti. Svaka nova odluka donosi nove izazove, a svaki izazov donosi sumnju: Jesam li trebao ostati tamo gdje mi je bilo poznato?

Ali onda, polako, počinjem primjećivati nešto drugo.

Vidim horizonte koje prije nisam mogao ni zamisliti. Osjećam uzbuđenje pred mogućnostima koje mi se otvaraju. Počinjem otkrivati dijelove sebe za koje nisam ni znao da postoje. Učim nove stvari, upoznajem nove ljude, mijenjam način na koji gledam svijet, mijenjam sebe!

Promjena nije samo vanjska, ona se događa i iznutra. Ponekad osjetim nostalgiju. Pogledam unazad i sjetim se sigurnosti koju sam ostavio. Sjetim se topline poznatih lica, uhodanih puteva, rutine koja je donosila mir, privid i iluziju za koju sam vjerovao kako je lijepa, sigurna, moćna i nepromjenjiva. Ali onda se prisjetim i onog osjećaja koji me pokrenuo – osjećaja da tamo, u tom sigurnom svijetu, nisam bio potpuno sretan.

Shvaćam da mi taj svijet više ne bi bio isti, čak i da mu se vratim.

Jer ja više nisam ista osoba.

Promjena nije trenutak, nije jedno "jedan, dva, tri" i gotovo – ona je proces, val koji se širi kroz sve aspekte mog života.

S vremenom, korak po korak shvaćam kako ne moram znati točno kamo idem. Dovoljno je znati da se krećem i da idem. Više ne brojim korake. Više se ne bojim.

Promjena je već ovdje. I spreman sam je prihvatiti jer živim. Sretno!